Posljednji pozdrav tebi dra...
Sjetim se toga dana
kad zadnji put sam te vidjela,
svojom si rukom odmahnuo
i mene posljednji put pozdravio.
Sjećam se onog jutra,
kad njen me glas probudio,
tužnu mi vijest priopćio
i zadnji me put rastužio.
Pošla sam od kreveta svoga,
tiho kroz kuću prošetala,
jedan refren si izvrtila
i suzu za tobom pustila.
Sjećam se sutrašnjeg dana,
bilo je vruće ljetno popodne,
čekala sam ispraćaj tvoj,
čekala sam da prođe taj dan.
Došla sam do kuće tvoje,
saslušala riječi brata tvoga,
plašljivo prošla kroz vrata
i susrela oca tvoga.
Mama, tata i baka,
tri su osobe ondje
i uz nas par ovdje,
zadnji koji te tamo vode.
Pogled mi pada na tebe,
na poluotvorene oči,
na izraz lica koji nam govori,
na izraz lica koji nas moli.
Kažem ti nešto
nesuvislo u tišini,
molim te da se vratiš,
a ti samo ležiš.
Sa očima punim suza
izlazim na ulicu,
prolazim pored našeg mjesta
tamo gdje prvi poljubac osta.
Primih u ruke
buket ljiljana bijelih
i uz muziku tihu
korak prema grobu pružih.
Uz glasni zvuk trube
"tvoj život je kratak bio"
i mislima o tebi,
sjećanja me ponesu.
Kako si dobar bio,
kako si sretan bio,
kako si lijep bio,
a sve je to vjetar odnio.
Malo po malo
uz šuštanje drugih buketa
i gromoglasan zvuk teških nogu
priđoh do svetog mjesta toga.
Uz svećenikove riječi
i suze tvojih prijatelja
sve jasnije mi je bilo
da povratka tvoga nema.
Polako uz molitve naše
misa priđe kraju
i svakim daljnjim trenutkom
tvoj odlazak je bio bliže.
Laganim korakom
i sama u koloni
prišla sam ti blizu
i srce ti svoje otvorila.
Uzeh bijeli cvjetak
iz košare te uz tebe,
otvorih stisnutu šaku,
a cvjetak samo pade.
Nosio ti je pozdrav moj,
posljednji što odlazi u dubinu
i kao da sam čula
poznati osmjeh tvoj.
Nastavih dalje polako,
na brzinu kratko se okrenuh,
vidjeh bjelinu tvoga križa
i posljednji put ti se osmjehnuh:
"Zbogom dragi prijatelju,
ti si mi jednom bio sve
i sve što sada ostalo je
uspomene su stare izbljedjele!"
|
